5. maj Sarajevo obilježava kao jedan od najtužnijih i najbolnijih dana u svojoj historiji – dan koji svake godine izaziva posebne emocije, dan koji budi empatiju, tugu, ali i odlučnost, u svima onima koji ovaj grad doživljavaju kao svoj. Sarajevo je grad u kojem je mladost jednom stala – baš onda kad je najviše željela da raste, da sanja, da voli.
Danas se sjećamo njih – djece čije su oči bile pune nade, čije su misli bile pune mašte, čije su ruke bile spremne da grade bolje sutra.
Sjećamo se mladosti koja je željela da Sarajevo oplemeni svojim znanjem, dobrotom i vjerom u čovjeka.
Sjećamo se snova o pravednijem svijetu, jednakosti, toleranciji, prijateljstvu i zajedništvu.
Oni nisu stigli da odrastu. Njihovi hobiji su prekinuti, druženja su presječena, a djetinjstvo im je oduzeto bez pitanja, bez razloga, bez milosti.
Hiljadu šest stotina i jedno dijete.
1601 nevina duša.
1601 ime, lice, osmijeh, san.
1601 neispričana priča.
To nisu brojevi. To su djeca. Naša djeca. Djeca Sarajeva.
Zauvijek su ostali ovdje – u...